Fotografija

Vrijeme.

Što je vrijeme?

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili vrijeme prolazi kroz nas?

Stanemo li mi, ili stane vrijeme…tko je tu o kome ovisan?

Vrijeme ima svoj put i cilj, ono ide čak i kad se baterija u vremeniku istroši, ono uvijek ide i prolazi.

Na nama je hoćemo li kaskati za njim,  ići u korak ili pak žuriti prije vremena. A možda možemo samo uživati u svakom vremenu, u svakom trenu koji dođe pa prođe, dođe pa prođe…

Možemo osvijestiti svaki trenutak ( kako se danas to popularno sve osvješćuje,)  spoznati da će on proći, ljutili se mi na njega ili ga voljeli, požurivali ga ili usporavali, svakako će proći s nama ili bez nas.

Naša je misija jednostavno biti tamo gdje jesmo taj tren, niti ‘u prije’ niti ‘u poslije’, nego tu gdje jesmo, jednostavno biti i uživati. Upiti svim čulima što nam taj tren nosi, zabilježiti objektivom duše svu ljepotu i čaroliju koja se dogodi.

No  izuzetno je korisno zabilježiti što više trenutaka i objektivom fotoaparata jer ipak još živimo uvijek u materijalnom svijetu i, pored duhovnog, uvijek je dobro imati i materijalni dokaz o postojanju ljepote.

Milan Krznarić npr. to već jako dobro zna:

https://www.facebook.com/milankrznaricphotography/

No, imamo i mi konja za trku 🙂

Oko naših objektiva također je uhvatilo neke dragocjene trenutke:

 

 

Fotografija prikazuje Švički slap, koji oživi kada Gacku preusmjere u staro korito.

Naime, nekad je Gacka nezaustavljivo tekla svojim starim tokom, i stvarala od Švice Male Plitvice.

“Selo Švica sa svoja dva divna jezera i veličanstvenim slapovima predstavljalo je krunu ljepote rijeke Gacke. Slapovi Gacke u Švici svojom konfiguracijom omogućili su tadašnjem stanovništvu da na relativno malom prostoru izgraditi mnoštvo vodenica, pila na vodeni pogon, stupa za stupanje domaćeg sukna, a kasnije i za izgradnju male hidroelektrane (100 KW) koja je proizvedenom strujom podmirivala potrebe grada Otočca i okolnih sela.

Hidrocentrala u Švici je jedna od najstarijih hidrocentrala (sagrađena 1936.) u Hrvatskoj i predstavlja svojevrsni spomenik tehničkog graditeljstva vrijedan njegovog čuvanja i održavanja. Po nekim saznanjima, kada je Švica bila u svom punom sjaju i usponu, na tom slapištu bilo je petnaestak mlinova (32 para kamenova), tri vodene pile, pet koševa za pranje biljaca i dvije stupe za sukno.

Mliništa ili, kako su ta mjesta nazivali u Švici, skela (isto kao u Sincu i Lešću), bila su žila kucavica i centar trgovine, razmjene dobara i mjesto njegovanja bogatih narodnih običaja. O tom dijelu Gacke doline, na žalost, danas su ostale samo uspomene i pokoja narodna pjesma kao ona o curici i crvenom rupcu, švičkoj pogači od mlinarskoga kruva i druge pjesme.
Zaključujući ovaj dio o ljepoti i jedinstvenom tradicijskom graditeljstvu, samo još prije tridesetak godina stanje je bilo ovakvo (budući da je Ćićina knjiga objavljena 1999. godine, sada govorimo o stanju prije 50-ak godina):
– 41 vodenica (mlinica)
– 83 pari kamenova
– 9 pila na vodeni pogon
– 9 koševa za valjanje i pranje biljaca, deka, ogrnjača za konje i sukna koje je narod upotrebljavao za odjeću (lače, ćurke, alje) i obuću (coklje).”

(  Ulomak iz knjige Gacka – Europska kraljica boje opala Milana Štefanca Ćiće)

Fascinantno je koliko je relativno malo vremena prošlo, eto ni stotinu godina a sve što je tad bilo danas postoji samo kao ruševina ili čak samo kao riječ.

Vrijeme zaista nemilosrdno juriša naprijed i ne ostavlja za sobom puno tragova, stoga dugujemo veliku zahvalnost Milanu Štefancu Ćići i   svakome tko je ostavio pisani trag koji će pomoći da ipak sve ne potone u zaborav.